Trening i disciplina zajednicka je svim "putevima", borbenim ili kulturalnim, koja se sastoji od tri nivoa dostignuca:

                                        fizickom,
                                       psihologijskom i
                                       spiritualnom.

Na fizickom nivou ovladavanje formi (kata) je krucijalno za trening.  Ucitelj pokazuje oblik forme, ucenik prati osobito pazljivo i potom nebrojeno puta ponavlja sve dotle dok ne usvoji formu u cjelosti. Ne govori se nista, ne objasnjava nista a teret ucenja je na uceniku. Znanje forme studentu "legne" kao oslobodjenje. Oslobodjenje se dogadja iz razloga internih psihologijskih promjena od samog pocetka. Dosadne repeticije i monotono ucenje rutine testira  ucenikovu predanost i snagu volje s jedne strane ali i reducira neprilagodljivost, potice energicnost i eliminira lose navike tjela i  misli.

Spiritualno znanje je neodvojivo od psihologijskog ali pocinje tek nakon intezivnog i dugotrajnog perioda treninga. Da li ce se to dogoditi ? Naravno da hoce. Kao prvo judo dotice drugu krajnost, pobjedu, slavu zvoje zemlje, zahvalnost organizaciji. S druge strane borilacka vjestina je sama za sebe jedan kraj. Ovo je razlika izmedju vjezbanja borilacke vjestine kao sporta i vjezbanja kao oblika "puta" zivota. Kada trenirate kao nacin zivljenja dosezete prosvjetljenje.

Stoga ne iznenadjuje kako nalazimo sasvim malo prostora za humanost.

Razmislite na trenutak. Koliko puno ljudi bi zeljelo biti kao Michael Jordan ? Od tih milijuna koliko to svarno postane ?

 Koliko puno ljudi bi zeljelo posati famozni pjevac ? Od tih, koliko to uspije ? Ako je vas razlog za Igranje kosarke ili pjevanje samo doci na vrh, imati ce te mizeran zivot, promasiti ce te prilike da uzivate i upoznate druge zivotne aktivnosti. Ako posvetite 5 ili 10 godina vaseg zivota judou misleci samo kako se popeti na vrh, sve osim postajanja brojem jedan dozivjeti ce te kao promasaj, kao gubitak vremena. Trening ce vam se ciniti beskoristan, posvecenost ce vam se ciniti kao nepravedna nagrada. Na kraju dana ostati ce vam osjecaj kako niste bili "dovoljno dobri", dovoljno dobri da se popnete do vrha.

Tako je puno varijabli koje ovdje igraju ulogu: odgovarajuce fondovi, najvolji treneri, vremenske pripreme, tko se drugi pojavi, tko je sudio, tko je zauzeo mjesto u vasoj tezinskoj kategoriji, htjeli vi to ili ne morate podnositi duga i cesta putovanja, stranu hranu itd..

Katkada, cak i kada su sve ove varijable isle vam na ruku ipak mozete propustiti vasu priliku. Podsjetite se kako je bilo kada je predsjednik Carter odlucio bojkotirati Olimpijske igre u Moskvi. Nekoliko vrhunskih Americkih judoka izgubilo je godinu. Mozete li zamisliti sto su oni osjecali kada su vidjeli svoga predsjednika kako cijelu stvar otkazuje. Ljudi su bili obeshrabreni, sagorjeli su.
Neki od njih su prestali trenirati. Neki su mislili kako je najbolji dio njihovog judo zivota bio vec za njima.

 
Potjera za pobjedom po bilo koju cijenu donosi psihicke stete. U okviru Olimpijskih sportova judo ima jedan od najvisih rejtinga po ozljedama.
Puno judoka je "umirovljeno" zbog slomljenih kostiju ili zbog potrganih  ligamenata.

Ironija je u tome sto judo nije opasna ili gruba umjetnost. Njegovo ime je "njezni put".

To je zbog nacina vjezbanja na zapadu.

Razmilsite o ovome :

Dr. Jigoro Kano, judo osnivac, vjezbao je judo do njegovih poznih godina. Veliki majstor Kyzo Mifune, vjezbao je judo sve do dana kada je umro kasnih sedamdesetih godina zivota. U vrijeme kada je umro vjezbao je judo pet puta na tjedan.

Sto ovi majstori znaju a mi ne ?

Nije koincidencija da je Kano osnovao njegovu judo skolu Kodokan u budistickom hramu. Njegov je osnovni cilj bio pomoci ucenicima da postignu perfrkciju kao humana bica.

Dva principa vodilje judoa - unutrasnje spokojstvi (mir) (Seryoku Zenyo) i vanjska harmonija (Jita Kyoei) trebala su predstavljati vodilje ucenika u mir sa samim sobom i svijetom. Vi koristite ekonomiju unutrasnje energije da neutralizirate napad.
Na zalost stari Kodokanov put je zivio kratko. Judo je osnovan kada je Japan sticao iskustva nagle socijalne i politicke transformacije. Drzava je otvorila vrata zapadu kako bi se modernizirala. Sto god dobijete na putu modernizacije biti ce pod silnim pritiskom. Bu-jutsu, samurajska borbena vjestina je jedan od primjera. Kada je vladar zabranio njegovo poducavanje  Bu-jutsu skole prisliljene su otici u podzemlje - ilegalu. Kako bi sacuvali umjetnost (jutsu) neki od majstora razvili su filozofiju da idu dalje i ponudili su edukacioni program "put" (Do).
Ju-jutsu popstaje ju-do, Aiki-jutsu postaje Aiki-do i tako dalje. Put rata
postaje putom zivota.

Trazeci mjesto za njegovu umjetnost u ovakovom novom poretku, Kano je morao
odabrati.
Ukoliko bi sacuvao Judo u tradicionalnom Bu-jutsu, umjetnost bi se sirila polako, uglavnom samo Japanom i bila bi prakticirana od strane malog broja posvecenih sljedbenika (ono sto se dogodilo sa Aikido). Ukoliko bi judo pretvorio u sport, umjetnost bi se mogla prestavljati u skolama, ucilistima, fizickim klubovima, policijski trening itd.
Tako bi mogao naci dom u novom Japanskom drustvu i mozda prosiriti se cijelim
svjetom.
Kano je odabrao pretvaranje judoa u sport.
Cesto sam se pitao, da li je znao koliko zrtvuje u takovom procesu.

Kako bi imali predstavu kolika je cijena placena uporedite Judo i Aikido.
Jedan je postao sport ali je izgubio dusu. Drugi je prezivio kao unikatna umjetnost kao je zamisljena da bude. U to vrijeme izbor ,cini se, izgledao je ispravan za Kana. POsebice kada je Judo postao instant uspjeh. Ju-jutsu majstori odustajali su od njihovih stilova i pridruzivali se Kanovoj skoli na Kodokanu koji je postao prestizni centar borilackih vjestina na svijetu. Kano, sam postaje clanom Olimpjskog komiteta.
Umro je na moru na putu na sastanak Olimpijskog komiteta. Zamisljao je da ce
Olimpijska praksa biti usporediva sa putem njegovog prakticianja. Plus, Olimpijski sjaj mogao bi uciniti judo internacionalnim sportom i dotaci puno vise zivota. Ono sto Kano nije mogao imati u viziji je da bi Olimpijske igre mogle promjeniti njegovu umjetnost.
Nakon sto je judo postao Olimpijskim sportom tehnike i dalje ostaju iste. Ali,
sve ostalo se je drasticno promjenilo.
Japanci tvrde da prava borbena vjestina - umjetnost mora biti mushotoku
(nezeljenje profita).
I u pravu su.