JUDO
sport ili umjetnost ?
Kada je judo postao olimpijskim sportom 1964 godine nejgova
spiritualna strana je uvelike minimalizirana. Iznesen je u druge
zemlje kao umjetnost gdje bi ukoliko bi bio promoviran samo kao
Japanska umjetnost ne bi postao tako popularan.
Tako je izmjena spiritualnih principa ( ko i
mondo) koji su bili koristeni u ranim periodima i djelovi
pred-aranziranih vjezbi (Kata) zauzeli
su mjesto kondicionalnih vjezbi i vise natjecateljski aspekt
umjetnosti (randori i shiai).
Judo je primjer sto se dogadja sa tradicionalnom umjetnoscu koja se
reformira kao sport. Jednom kada je posato sport, umjetnost je
uglavnom koristi za osobnu i nacionalnu slavu. Pobjede i trofeji
zamjenjuju njegov istinski znacaj.
Kada pobjedjivanje postane sve, gubi se ljepota. Ljudi cine sve sto
je potrebno kako bi ostali natjecatelji, mjenjaju tehnike i novi
precaci idu na ustrb elegancije i stila.
Ako tehnike "rade" bolje sa uporabom snage, tada necete provoditi
puno vremena uceci ih na pravi nacin. Dizete tezinu, povecavate
tjelesnu masu i rabite misice. Umjesto da kultivizira umjetnost
zapadni judoka perfekcionizira hrvacku vjestinu. Danas, tesko je
vidjeti veliku razliku izmedju jednog Olimpijskog judo natjecanja i
hrvackog sudara.
Kada je jedina stvar koja je vazna biti sampion samo hranimo nas
ego umjesto da izgradjujemo karakter. Ukoliko mislite da pretjerujem,
procitajte casopise sa intervjuima sampiona Europe i Amerike.
Primjetiti ce te iznenadjujucu dozu arogancije. Oni kazu "ja sam
najbolji na svijetu". Poneki kvalificiraju svoje izjave kao "ja sam
najbolji u parteru" ili "ja sam najbolji na svijetu u noznim
tehnikama". Ali ideja je gotovo jednaka "ja sam iznad svijh". Dvije
stotine godina od danas, tko ce znati. I kome ce biti do toga ?
Naravno, nema nista lose u pobjedjivanju. Na kraju krajeva Olimijada
je test ljudskih ganica. Problem je u tome sto judoka nije kreiran
za samopromociju ili osobni uspjeh. Da li smo time izgubili "put"?
Samo onaj koji zna kada je dovoljno, dovoljno uvjek ce imati puno.
Zelja za pobjedom osljepljuje judoku kada stvarnom vjezbanju. Sto
vise zudimo za pobjedom tim vise cemo hraniti osobni ego. U jednom
trenutku to vise nije "poliranje" vlastite osobnosti - duha. To
postaje formom narcisiodne samoljubavi - "pogledaj me, pogledaj kako
sam velik..". Tragicni dio je u tome sto nema nigdje nikoga da
pomogne judokama da prondaju stvano znacenje umjetnosti. Treneri
tiskaju za vise medalja, predsjednici judo federacija zele sto vecu
slavu za njihove zemlje, a takmicari zele zlato. Nikoga ne zamima
dobro umjetnosti.
Mozete o tome naci puno primjera. Bacite ih, ne osvrcite sa na njih.
Prisjetite se da nikakav komentar takove vrste ne moze biti
usporedjen sa rjecima Shinan
Kisshomaru Ueshiba (sina osnivaca
Aikidoa) namjenjene onima koji sljede umjetnost borbenih vjestina.
To je razlika izmedju sportskog administratora i ucitelja :
Trening i disciplina zajednicka je svim "putevima", borbenim ili
kulturalnim, koja se sastoji od tri nivoa dostignuca:
fizickom,
psihologijskom i
spiritualnom.
Na fizickom nivou ovladavanje formi (kata)
je krucijalno za trening. Ucitelj pokazuje oblik forme, ucenik
prati osobito pazljivo i potom nebrojeno puta ponavlja sve dotle dok
ne usvoji formu u cjelosti. Ne govori se nista, ne objasnjava nista
a teret ucenja je na uceniku. Znanje forme studentu "legne" kao
oslobodjenje. Oslobodjenje se dogadja iz razloga internih
psihologijskih promjena od samog pocetka. Dosadne repeticije i
monotono ucenje rutine testira ucenikovu predanost i snagu volje s
jedne strane ali i reducira neprilagodljivost, potice energicnost i
eliminira lose navike tjela i misli.
Spiritualno znanje je neodvojivo od psihologijskog ali pocinje tek
nakon intezivnog i dugotrajnog perioda treninga. Da li ce se to
dogoditi ? Naravno da hoce. Kao prvo judo dotice drugu krajnost,
pobjedu, slavu zvoje zemlje, zahvalnost organizaciji. S druge strane
borilacka vjestina je sama za sebe jedan kraj. Ovo je razlika
izmedju vjezbanja borilacke vjestine kao sporta i vjezbanja kao
oblika "puta" zivota. Kada trenirate kao nacin zivljenja dosezete
prosvjetljenje.
Stoga ne iznenadjuje kako nalazimo sasvim malo prostora za humanost.
Razmislite na trenutak. Koliko puno
ljudi bi zeljelo biti kao Michael Jordan ? Od tih milijuna koliko to
svarno postane ?
Koliko puno ljudi bi zeljelo posati
famozni pjevac ? Od tih, koliko to uspije ? Ako je vas razlog za
Igranje kosarke ili pjevanje samo doci na vrh, imati ce te mizeran
zivot, promasiti ce te prilike da uzivate i upoznate druge zivotne
aktivnosti. Ako posvetite 5 ili 10 godina vaseg zivota judou misleci
samo kako se popeti na vrh, sve osim postajanja brojem jedan
dozivjeti ce te kao promasaj, kao gubitak vremena. Trening ce vam se
ciniti beskoristan, posvecenost ce vam se ciniti kao nepravedna
nagrada. Na kraju dana ostati ce vam osjecaj kako niste bili "dovoljno
dobri", dovoljno dobri da se popnete do vrha.
Tako je puno varijabli koje ovdje igraju ulogu: odgovarajuce fondovi,
najvolji treneri, vremenske pripreme, tko se drugi pojavi, tko je
sudio, tko je zauzeo mjesto u vasoj tezinskoj kategoriji, htjeli vi
to ili ne morate podnositi duga i cesta putovanja, stranu hranu itd..
Katkada, cak i kada su sve ove varijable isle vam na ruku ipak
mozete propustiti vasu priliku. Podsjetite se kako je bilo kada je
predsjednik Carter odlucio bojkotirati Olimpijske igre u Moskvi.
Nekoliko vrhunskih Americkih judoka izgubilo je godinu. Mozete li
zamisliti sto su oni osjecali kada su vidjeli svoga predsjednika
kako cijelu stvar otkazuje. Ljudi su bili obeshrabreni, sagorjeli su.
Neki od njih su prestali trenirati. Neki su mislili kako je najbolji
dio njihovog judo zivota bio vec za njima.
Potjera za pobjedom po bilo koju cijenu donosi psihicke stete. U
okviru Olimpijskih sportova judo ima jedan od najvisih rejtinga po
ozljedama.
Puno judoka je "umirovljeno" zbog slomljenih kostiju ili zbog
potrganih ligamenata.
Ironija je u tome sto judo nije
opasna ili gruba umjetnost. Njegovo ime je "njezni put".
To je zbog nacina vjezbanja na zapadu.
Razmilsite o ovome :
Dr. Jigoro Kano,
judo osnivac, vjezbao je judo do njegovih poznih godina. Veliki
majstor Kyzo Mifune, vjezbao je judo
sve do dana kada je umro kasnih sedamdesetih godina zivota. U
vrijeme kada je umro vjezbao je judo pet puta na tjedan.
Sto ovi majstori znaju a mi ne ?
Nije koincidencija da je Kano osnovao
njegovu judo skolu Kodokan u
budistickom hramu. Njegov je osnovni cilj bio pomoci ucenicima da
postignu perfrkciju kao humana bica.
Dva principa vodilje judoa - unutrasnje spokojstvi (mir) (Seryoku
Zenyo) i vanjska harmonija (Jita Kyoei)
trebala su predstavljati vodilje ucenika u mir sa samim sobom
i svijetom. Vi koristite ekonomiju unutrasnje energije da
neutralizirate napad.
Na zalost stari Kodokanov put je zivio kratko. Judo je osnovan kada
je Japan sticao iskustva nagle socijalne i politicke transformacije.
Drzava je otvorila vrata zapadu kako bi se modernizirala. Sto god
dobijete na putu modernizacije biti ce pod silnim pritiskom. Bu-jutsu,
samurajska borbena vjestina je jedan od primjera. Kada je vladar
zabranio njegovo poducavanje Bu-jutsu skole prisliljene su otici u
podzemlje - ilegalu. Kako bi sacuvali umjetnost (jutsu)
neki od majstora razvili su filozofiju da idu dalje i
ponudili su edukacioni program "put" (Do).
Ju-jutsu popstaje
ju-do, Aiki-jutsu postaje Aiki-do i tako dalje. Put rata
postaje putom zivota.
Trazeci mjesto za njegovu umjetnost u ovakovom novom poretku, Kano
je morao
odabrati.
Ukoliko bi sacuvao Judo u tradicionalnom Bu-jutsu, umjetnost bi se
sirila polako, uglavnom samo Japanom i bila bi prakticirana od
strane malog broja posvecenih sljedbenika (ono sto se dogodilo sa
Aikido). Ukoliko bi judo pretvorio u sport, umjetnost bi se mogla
prestavljati u skolama, ucilistima, fizickim klubovima, policijski
trening itd.
Tako bi mogao naci dom u novom Japanskom drustvu i mozda prosiriti
se cijelim
svjetom.
Kano je odabrao pretvaranje judoa u sport.
Cesto sam se pitao, da li je znao koliko zrtvuje u takovom procesu.
Kako bi imali predstavu kolika je cijena placena uporedite Judo i
Aikido.
Jedan je postao sport ali je izgubio dusu. Drugi je prezivio kao
unikatna umjetnost kao je zamisljena da bude. U to vrijeme izbor ,cini
se, izgledao je ispravan za Kana. POsebice kada je Judo postao
instant uspjeh. Ju-jutsu majstori odustajali su od njihovih stilova
i pridruzivali se Kanovoj skoli na Kodokanu koji je postao prestizni
centar borilackih vjestina na svijetu. Kano, sam postaje clanom
Olimpjskog komiteta.
Umro je na moru na putu na sastanak Olimpijskog komiteta. Zamisljao
je da ce
Olimpijska praksa biti usporediva sa putem njegovog prakticianja.
Plus, Olimpijski sjaj mogao bi uciniti judo internacionalnim sportom
i dotaci puno vise zivota. Ono sto Kano nije mogao imati u viziji je
da bi Olimpijske igre mogle promjeniti njegovu umjetnost.
Nakon sto je judo postao Olimpijskim sportom tehnike i dalje ostaju
iste. Ali,
sve ostalo se je drasticno promjenilo.
Japanci tvrde da prava borbena vjestina - umjetnost mora biti
mushotoku
(nezeljenje profita).
I u pravu su.
|